Prodor danskih pisaca u svet, nekolike smrti i dva uzastopna dobitnika nagrade Nordijskog književnog saveta, i to za poeziju — što je samo uvećalo kuriozum — i izlazak na scenu generacije 1960-ih, to je obeležilo poslednju deceniju 20. veka ove male književnosti. Godine 2000. ostvario se i san svih snova — izabrana dela, i klasika i savremenih autora, objavljena su na engleskom, u čuvenoj britanskoj Zlatnoj ediciji.
Veliki uspeh romana Petera Hega (Høeg), i uspela
ekranizacija njegovog hita Osećaj gospođice Smile za sneg (sećamo se
Džulije Ormond, Gabrijela Birnsa i velikog Ričarda Harisa, koji je još
jednom učestvovao u nekom nordijskom filmu), više izdanja romana Tišina
u oktobru i Luka Jensa Grendala (Grøndahl) u Francuskoj,
planetarni odjek erotskog trilera Preporučeno, najuspešnijeg debitanta
u istoriji danske književnosti, Iselin Herman (Hermann), trebalo bi da
su utrli put i drugim Dancima, ali mali jezici moraju uvek ispočetka
da se dokazuju, jer lako se zaboravljaju i najzanimljivija imena, ako
ne dolaze iz očekivanog pravca. Peter Heg je tako — seća se njegova
danska urednica Merete Ries, došao jednog februarskog dana 1988. na
biciklu u izdavačku kuću Rosinante, koja se tada nalazila u privatnom
domu i imala samo troje zaposlenih u tri podrumske prostorije:
..Svojim promrzlim prstima....on je izvadio uredno zapakovani koverat
sa odebljim rukopisom...
, da bi bio pozvan na čaj... Bio je to roman
Istorija danskih snova, čija su prava prodata u više od 30 zemalja.
Heg je skromno zamolio izdavača da mu odgovori tek krajem leta, jer se
za dan-dva spremao na put u Afriku...Urednica je međutim knjigu
pročitala za jedan dan, a Šveđani i Norvežani su za dve nedelje stavili
potpis na ugovor. Ostali veći evropski i prekookeanski izdavači,
međutim, ili su ćutali na faksove i pisma, ili su belo gledali na
sajmovima knjiga... Trebalo je sačekati Osećaj gospođice Smile... i
godinu 1992. Taj roman je imao sreću da ga pročita jedna Dankinja u
dijaspori, kako bismo mi rekli, Elisabet Disegor (Elisabeth
Dyssegaard), inače urednica njujorške izdavačke kuće FSG. Amerikanci su
ispočetka hteli da izmene naslov, koji im se činio smešan (!). Jedan
južnoevropski izdavač je, seća se urednica, predlagao da se izbaci
stotinak stranica opisa leda, jer bi to žiteljima južnih krajeva bilo
dosadno
... Ipak, čudni pisac na biciklu i svetski putnik, ostao je
dosledan, i od njegovog uspeha delegati svetskih izdavača rado obilaze
danski odeljak na sajmu u Frankfurtu...Ali i dalje se često javljaju
tržišna pitanja, priča Merete Ris, u stilu Žena pisac od preko 40
godina?!... To nam nije interesantno...
. Ali Heg, i njegove nordijske
komšije, Gorder i đirsten Ekman, učinili su mnogo za promociju svojih
kolega.
Peter Seberg (Seeberg; 1926-99) je radikalno inovirao pripovetku. I u
svojoj poslednjoj zbirci priča, objavljenoj koji mesec pre smrti,
izazivao je kritičare koji vole da smeštaju pisce u određene fijoke. U
toj je knjizi doveo do paroksizma svoje poigravanje kratkom formom:
jedna priča tako nosi naslov Repertoar za dan 27. 6. 96. A ispod — belina papira. Koristio je i takve meta-forme kao što su faksovi,
podsetnici, nekrolozi, i sve je to prerađivao dok ne bi dobio artefakt,
koji je pretvrd orah za običnog kritičara. Ima nešto od apsurda u tim
pričama, jer se one, kako kaže Torben Brostrem (Brostrøm), veliki štrumpf danske književne kritike, ne bave događajem, već odsustvom
značajnih dešavanja... a ako se nešto i desi, pre se osvetljava
praznina pre i posle tog događaja, u egistencijalnom vakuumu koji
podseća na banalnost svakodnevnog jezika...
Seberg je majstor jezika,
koji je kuća u kojoj obitavaju sjajno uočeni detalji. Jezik je taj koji
i skriva i pokazuje postojanje. On je živopisan i kao ličnost, arheolog
amater, polemičar, dugogodišnji upravnik zavičajnog muzeja u Viborgu, u
severnom Jitlendu. Život mu je visio o koncu ne samo tokom opasnih
putovanja koje je preduzimao, nego i zbog bolesti koje su ga je mučile
poslednjih desetak godina: reumatizam, bubrezi, srce, jetra... Ali smrt
za njega nije bila apsurdni kraj ni u poslednjoj zbirci priča Polovina
noći iz 1998. Nema prozaiste koji nije bio pod njegovim uticajem. Svom
prijatelju, Torkildu Hansenu, sa kojima je bio na mnogim opasnim
krstarenjima čamcem, a i na čuvenoj ekspediciji u Kuvajtu 1960.
poklonio je jedini primerak svoje doktorske disertacije o Ničeu, mrzelo
ga je da je čuva. Mislio je da savremena umetnost nema nikakve veze sa
kognitivnim stvarima. Umetnost, pisanje, za njega je bilo mnogo
više — krajnji stupanj života, autentične banke sećanja, zapravo
jedini dokaz da smo živeli. Nisu ga zanimale knjige kao stvari
koje stoje na policama, one su bile virtualni čuvari uspomena...
Vrativši se iz Kuvajta, postaje upravnik muzeja. Prvo je to bila
sinekura za neazaposlenog doktora književnosti, a zatim i ljubav koje
se teško odrekao kada su ga smenili... Zaslužan je za osnivanje mnoih
vrednih institucija, pretvorivši stare zamkove i jedan manastir u kuće
kulture, gde se proučava književnost i gde dolaze prevodioci iz čitavog
sveta.
Kristina Heselhold (Christina Hesselholdt; 1962) je nastavila sa proznim eksperimentisanjem onda kada se Seberg početkom decenije bio privremeno ućutao, i od 1990. do 1999. objavila je po mišljenju kritičara dve najznačajnije knjige u kojima se istražuje kratka forma — trilogiju Skrivene stvari, i Glavnicu, knjigu za koju je teško reći je li roman ili zbirka skica. To delo, po mom sudu jedno od najboljih proznih ostvarenja prošlog veka, jeste oličenje sinestezijskog u književnosti. Ono daje i jedan mogući i ubedljiv odgovor na poznate dileme o ulozi sveznajućeg pripovedača, o objektivnosti sa navodnicima, i bez njih. Struktura knjige je pripovedačka — 50 autobiografskih skica, pisanih prividno u prvom licu (devojčica uzrasta 10 godina), a opet nigde nema zamenice ja, dok sadržajem ispunjava staromodnu definiciju romana Spisateljica opisuje svoj dom u periodu neposredno posle razvoda roditelja i skice sa putovanja — kuriozitet je da se tu pominju neki balkanski toponimi iz Rumunije i nekadašnje Jugoslavije — ali opis je objektivan, kao da ga daje kosmička sonda. Mirisi, prijatni i neprijatni, boje, izmet, tumori, porodica koja se ljulja posle razvoda i održava aktivnošću babe i dede, ali kao da nema osećanja... Osim u jednom poglavlju, gde se pomalja strah od mraka, i naivno doživljene slike Isusa. Do sada je knjiga prevedena na francuski od svetskih jezika. Tok svesti kao tehniku pripovedanja, Heselholdova je dalje radikalizovala u dva romana koja je objavila posle 2000.: Kutija za lubanje i Ljubavi! Ko je čitao Nimpš ili mirovanje, umeće da uživa u ovim delima.
Henrik Stangerup (1937-98) je moralista, zabrinut za sudbinu
Evrope, toliko da se mnogima ne sviđa njegov polemički žar. Katolik,
ali ipak tipični Danac, u trilogiji Put u Santa Lago, Teško je umreti u
Dipeu i Brat Jakob, 1991. vaskrsao je tri Kjekegorova stadijuma tubića.
Iako sam pisac upozorava da je to razdvajanje samo stvar tehnike, i da
je on ubeđen da je moguće u čoveku objediniti i estetski i moralni i
religozni stadijum. Kritika puritanske, levičarske, ultramarksističke
Danske probija se iz tih romana. U Francuskoj je Stangerup voljen, u
Nemačkoj je cenjen, gde mu uopšte nisu uzeli za zlo slobodno baratanje
nemačkom istorijom, koja u romanu o kritičaru Meleru služi kao
scenografija, a u Danskoj ga trpe. Brat Jakob je istorijska saga,
parabola o državnoj prisili, gde se protestantski teror, španska
inkvizicija, i nasilje državne crkve u kolonizovanom Meksiku može lako
čitati i kao kritika moderne opresije. Protestanti krečom prekrivaju
katoličke ikone, a franjavac Jakob se potom razočarava u španske
sholastičare, da bi našao pribežište kao misionar u Meksiku, gde
preobraća Indijance ali se opet suprotstavlja državnoj zloupotrebi
moći. Eseji, briljantno inkorporirani u Jakobove polemike, pokazuju
čudnu mešavinu republikansko-humanističkog ekumenizma i antropološkog
uvida u stilu Levi-Strosa...
Ta knjiga je manje cinična, ali ne više
optimistična od čuvenog dela Oldosa Hakslija.
Posle smrti Dana Turela (Turéll; 1947-93) Danska je ostala
bez svog najbritkijeg kolumniste. Iz romana Slike Vangedea i mladi i
stari uče jezik, a 15 godina je u kolumni Politikena U gradu bičevao i
milovao svoj Kopenhagen. Čak su mu i kriminalistički romani u stilu
Čendlera i Hameta, koje je po predanju pisao zbog dugova, prevođeni na
strane jezike. Anfan teribl, deklarisani konzument hašiša, obožavalac
američkog filma i džeza, panker i 68-aš istovremeno, majstor slenga,
poznavalac kopenhaškog subživota, naterao je lektore da u njegovoj
ljubavnoj poeziji ostave i najtvrđe izraze. Kada je krajem prošle
godine njegova udovica na desetogodišnjicu smrti organizovala aukciju,
gde je ponudila stvari iz njegove radne sobe, da bi, kako kaže,
raščistila prostor i krenula dalje
, poštovaoci su se našli pred
izborom — dnevnik šetnji po gradu, vođen do poslednjeg dana,
špricevi, pisaća mašina IBM, veliki bilijarski sto, veliki pisaći sto,
limene kutijice sa izvetrelim hašišom, za koji su morali da traže
dozvolu od gradske policije, ploče Sonija Rolinsa, i Roja Eldridža,
pismo kojim jedan fakultet odbija nacrt njegove nesuđene doktorske
disertacije...
Pia Tafdrup (1952) je 1999. godine primila nagradu Nordijskog književnog saveta za pesničku zbirku Kraljičina kapija. 1991. je objavila svoju poetsku Dogmu — pesnički program — pod naslovom Hodam po vodi. Već od debitantske zbirke istražuje odnos ženskog tela i prirode. Simbol vode u nagrađenoj zbirci treba da odražava ženski princip a i prirodni ciklus začinjanja, rađanja, majčinstva, i taj proces istovremeno odslikava i sam proces pesničkog stvaranja. Ipak, koristeći i sonet i slobodne forme, ona izražava ekološki osvešćen pogled na svet, usmerena na ekspresiju samu, a ne na formu književnog teksta, i peva o prirodi i telu, a ne o pevanju, tako da se ne može govoriti i pukoj eruditskoj poeziji. Telo je pejzaž, voda je pesnička slika koja se ne iscrpljuje u načelima prapočetka, već kroz antropomorfno viđenje prirode daje priliku za — blago feministički — senzualni autoerotični trip. Tako se Kraljičina kapija smišljeno sastoji od devet odeljaka, od kojih svaki oživljava pojedino stanja u kojima se nalazi voda, od kapljice, rose, snežne pahulje, leda, zamrznutih jezera, kiše, morskih talasa, a to se prepliće sa životnim sokovima u ljudskom telu, krvlju, semenom, fetalnom vodicom, majčinim mlekom...
Jens Kristijan Grendal (Christian Grøndahl; 1955) je romanom
Tišina u oktobru iz 1994. započeo da portretiše generaciju koja je
mlađa od 68-aša, a ipak zakasnela da postane gomila japija. Roman je
preveden na nemački, francuski, ruski, holandski. I roman Luka iz 1998.
ispituje šta je ljubav za ljude rođene oko 1950. Na prvi pogled obične
ljubavne priče, obe knjige na refleksivnom, esejističkom nivou, love
smisao u onome što se olako gubi u zveketu čaša sa brendijem... dok
nas steže smoking...
. Grendal je pre svega majstor jezika, ali i
strukture, jer u 400 stranica Luke, uspeva da drži pod kontrolom mnoge
pripovedne podtokove, ne dopuštajući da se priča izgubi u esejima, koji
služe likovima, Robertu i Luki, dok istovremeno imamo i sliku 90-ih. Za
nas odavde, štaviše informativno, a tehnički gledano uspelije od
hiperaktivnog Tabukija. I dokaz da je ljubavni zaplet još živ.
Henrik Nordbrand (Nordbrandt; 1945) dobio je nagradu Nordijskog književnog saveta odmah sledeće godine, posle Pie Tafdrup, što je bio višestruki kuriozum: dva puta uzastopce Danac, dva puta uzastopce poezija, i još za knjigu iz pretprošle kalendarske godine, za Mostove sna, iz 1998. Da li je pesnik bolestan, gde je on, pa nije to nagrada za životno delo, tako se razmišljalo 2000. godine kada su objavljeni rezultati rada žirija. Ali Nordbrand je omiljeni danski ljubavni pesnik, iako još od 1970. godine naizmenično živi u Turskoj i Grčkoj. Tako je dobio ovacije i lovorike bez gunđanja. Niko tako ne uspeva da ulovi nostalgiju kao on. NJegove devojčice u koje je još uvek zaljubljen u svojim pesmama, mogu se meriti sa Preverovim. Ko voli ljubavne pesme Izeta Sarajlića, voleće i njega. I onda kada ne uspeva da ulovi sećanje, Nordbrand će da ulovi sećanje na sećanje, pokazujući virtuelnost pesničkog stvaranja, obarajući sve kognitivne teorije, kao u pesmi o kući detinjstva i poznatim mirisima... Dok se u poslednjim stihovima ne otkrije da je pesnik ušao u pogrešnu zgradu, što, međutim, njegova sećanja ne čini pogrešnim, naprotiv, ironija te zablude upravo ingeniozno upućuje na vrednost stiha, pesme, kao jedinog dokaz pesnikovog postojanja. Natapirani keša danskog ljubavnog pesništva, između orijentalnih kuvara i krimića koji se dešavaju u bondovskoj scenografiji, i dalje isporučuje nove pesme i uživa nepodeljenu odanost obožavalaca i kritike.
Iselin Herman (Hermann; 1958) je dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući koja se bavi objavljivanjem dela uglavnom iz istorije umetnosti. Ta erudicija se iskazala u njenom debitanstkom romanu Preporučeno, iz 1998. koji je najveći uspeh izdavačke kuće Rosinante. Roman je munjevito prodat u više od 14 top-zemalja, i u Britaniji i u SAD, u Nemačkoj objavljen pre nego u Danskoj, i jedino još na arapski nije preveden od svetskih jezika. Nova izdanja se sustižu, jer na jednom mestu se nalazi sve što ljubitelj postmodernizma, ali ovog puta bez ironije, može da poželi — žena autor, trilerski zaplet, epistolarna forma, erotika oštrog jezika, i skrupulozno umetnuti eseji iz istorije umetnosti i arhitekture. Mlada Dankinja francuskog porekla šalje razglednicu francuskom slikaru, izražavajući divljenje njegovoj slici. Između njih se razvija korespondencija, ispočetka u vidu igre mačke i miša, što prelazi u zavođenje... Njih dvoje konačno ugovaraju i susret uživo, i taj susret je briljantno trilerski rešen, a rešenje na kraju objašnjava i ulogu priređivača te prepiske. Virtuozno delo, koje zavodi; zahtevniji će čitalac kasnije sa uživanjem da prebira po stranicama knjige, tražeći ponovo sve sitne tragove koje je autorka superiorno ostavljala, nagoveštavajući sasvim neočekivani kraj, u stilu jednog mnogo poznatijeg književnog maga... Epistolarni erotski triler, u kojem se na kraju sve sklapa kako treba.
Ovo je samo deo prve postave danske književnosti — kako bi ironično rekao Dan Turel, podsmehujući se nadmoćnoj (ili nadmoćno se podsmehujući /on ne bi odoleo ovakvoj višeznačnosti/) popularnosti sportista — koja (praćena generacijom 1960-ih, koju čine Pablo Henrik Ljambijas, Marije Katrin Guldager, Karen Fastrup, Sulaima Hind, Sisel-Jo Gazan i Trise Gejl) ako i nije više u punom sastavu fizički prisutna, svojim delom i dalje atakuje na možebitne strane izdavače.